Vesna Vuković
Vesna Vuković je kustosica i istraživačica, članica kolektiva [BLOK] koji djeluje u Zagrebu, free-lance prevoditeljica i autorica. Od 2007. do 2011. kao vanjska suradnica predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Redovno surađuje s Trećim programom Hrvatskog radija gdje od 2013. su-uređuje emisiju “Stvarnost prostora.
Kurirala je sljedeće projekte i izložbe: UrbanFestival, godišnja serija intervencija u javnim prostorima, Zagreb, 2001–2009; Mlijeko, komunikacijski projekt s Kristinom Leko, 2003; Nevidljivi Zagreb, Galerija Nova, Zagreb, 2005; Bilježenje grada, bilježenje vremena, Galerija Nova, Zagreb, 2006; Ako ih sretnete na cesti, pridružite im se…, serija intervencija u javnim prostorima, Zagreb, 2008; Novac itd, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 2010; Jučer sutra, Galerija Nova, 2012.
Uredila je sljedeće publikacija: Save as…city.doc, Frakcija 30/31, 2004; Politike prostora, katalog UrbanFestivala, 2006; Operacija:grad – Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti (zajedno s: Leonardo Kovačević, Tomislav Medak, Petar Milat, Marko Sančanin, Tonči Valentić), 2008, Kako žalimo…, katalog UrbanFestivala, 2008, Removed from the Crowd. Unexpected Encounters I (zajedno s Antonijom Majača i Ivanom Bago), 2011; Micropolitics: Notebook, 2011.
U svom radu Vesna Vuković se fokusira na umjetnost u javnom prostoru i njezin odnos prema politici javne domene. Njezina kustoska praksa istražuje međuprostore generiranja, produkcije i reprezentacije suvremene umjetnosti kroz formu proširene izložbe, kao i kroz prostornu organizaciju javne sfere. U svom istraživačkom radu propituje status i funkciju kustosa u polju umjetnosti u javnom prostoru.
Na Akademie Schloss Solitude Vesna Vuković istražuje intervencionističke izložbe u javnim prostorima Zagreba u ranim 70-ima, u vrijeme liberalizacije političkog sistema, ne bi li detektirala mogućnosti koje iz njih možemo danas izvući ako njihove interpretacije otrgnemo iz liberalnog diskursa koji ih pokušava potisnuti. Te su institucionalne politike slijedile tadašnji trend “demokratizacije” ili “socijalizacije umjetnosti” što oboje implicira da modernističko iskustvo (apstraktna umjetnost koja je u socijalističkoj Jugoslaviji imala status službene (umjetničke) ideologije) nije bilo dovoljno “socijalizirano”. Budući da u socijalizmu dihotomija javno/privatno nije konstitutivna kao u kapitalizmu, pokušat će artikulirati na koji se način može adekvatno pristupiti analizi i interpretaciji djela koja se po formalnim obilježjima inercijom, i naknadnom interpretacijom koja je uhvaćena u retoriku ahistorijske institucionalne kritike, nazivaju umjetnost u javnom prostoru.